Književnik Željko Grahovac govorio je o svojoj knjizi poezije “Raspunjenost”

Razgovarala: Ivana Golijanin

Što ste sve pokušali ujediniti u “Raspunjenosti”?

• Ovo je sedma knjiga poezije koju objavljujem, na neki način “prekobrojna” – jer sam se nakon u januaru objavljene “Amfore u snijegu” osjećao prilično ispražnjenim. Dakle, nije bila “u planu”. Desilo mi se u ljeto da je krenula neka navala – najprije sa sonetima, moguće da me potaknuo redaktorski rad na dvije knjige poezije. Inače, smatram da je “inspiracija” vrlo problematičan pojam: bukvalno, to bi trebala biti u-dahnutost, ili u-dahnjenje.

Radi se o sluhu

U svakom slučaju, radi se o sluhu – o otvorenosti sluha: pjesnik sluša ono što se još ne čuje, čita/sriče ono što još nije razabrano kao tekst. Diše, i svojim disanjem nastoji evocirati biće pjesme. I ne bi ova knjiga tako brzo ugledala svjetlost dana da nije bilo Srđana Mršića, Đorđa Krajišnika, Elisa Bektaša, koji su je najdobronamjernije pogurali da izađe. I, hvala im za to!

U čemu se sve ova zbirka razlikuje od Vaših prethodnih? Kako biste je opisali sa stanovišta forme i tematskih preokupacija?

• Pa pjesnik uvijek isto (ili slično) – i diše, i piše. Stvar je samo konstelacije (rasporeda) motiva, naglasaka, izražajnih modela (okvira): kod mene se bore dva impulsa – jedan je onaj ka razuđenom pjesničkom (kripto)narativu, a drugi je impuls redukcije iskaza (sve do gnomskog, aforističkog). Ne mogu se nijednoga “odreći”, ali činjenica je da je u dvije zadnje knjige težnja, unutrašnja potreba za redukcijom, za oduzimanjem – sebi riječi, dominantna.

I ovu zbirku, kao i prethodnu, odlikuje izuzetan lirski hermetizam. Plašite li se da će takve pjesme biti razumljive samo pojedincima, ne i širem čitateljstvu?

• Nemam uopšte nikakvih iluzija u vezi s tim što nazivate “čitateljstvom”, to ne postoji, postoji (eventualno) ovaj ili onaj čitatelj. Ja sam ih imao nekoliko dosad, i nemam razloga da se požalim. Davno je prošlo vrijeme Majakovskog i Jevtušenka, Duška Trifunovića i Ahmeda Muhameda Imamovića: nema više poetskih maratona, tiraža poezije od po 10.000 primjeraka. Mi danas (zapravo to mogu reći samo za sebe) pišemo poeziju za neko drugo vrijeme, svakako, za vrijeme u kom će biti mogući (ako ga ikad takvog i bude!) posvećenje, prožimanje i ispunjenje humanuma autentičnim vrijednostima života. Ovo danas vrijeme je regresija, destrukcija, raspad humanuma. Dalje, meni se čini da je još pretežno jasno (čitljivo) to što i kako pišem. Imam još puno prostora da “očudim” svoj jezik, ako ste ovim pitanjem htjeli apostrofirati moju osobinu – da težim spajanju dosad nespajanog, da težim izgovoriti dosad neizgovoreno, da ne bježim (naprotiv!) od tzv. teških tema, boja, frekvencija duševnosti i duhovnosti – to je sasvim tačno, i to također smatram bitnim obilježjem svake poezije koja će ostati, kao vrijednost. Angažman, i uopšte bilo kakva aspektualnost – to me ne zanima, čak ni u esejističkom pismu ne trsim se “razviđati stvari” čitaocu, tako da bi mu to razviđanje bilo za upotrebu, da bi mu “koristilo”.

Jeste li “Amforu u snijegu” (2022) i “Raspunjenost” (2022) pisali istovremeno i kako je uopšte izgledao proces stvaranja stihova nove zbirke?

• Nisam ih pisao istovremeno, ali su obje na sličan način bile plod jake jezičke koncentracije: i jedna i druga su bile ispisane za nešto manje od godinu. Dok sam u “Amfori” imao još neizmiren “dug” prema pjesnicima koji su mi najviše značili (pa otud i cijeli ciklus “Plesati, s pjesnicima”), ova sad knjiga je u mnogo većoj mjeri plod potrage za onim mračnim, nedostupnim izvorima sebstva: pokušavam se u njoj sjetiti i onog čega je nemoguće sjetiti se. Ali, sve to, naravno, ne zbog “kićenja”, nego zbog ogoljavanja, i pjesničkog subjekta (ko god to bio!) i tzv. autorskog ja. Dekliniram biće vlastitosti kroz sve moguće nivoe odbijanja, neprihvatanja, denunciranja… laži, simulakruma, ublehe – kako bih došao do tvrdog tla svoje neznatnosti (ništavnosti): tek na tom i takvom tlu je moguće graditi, bilo šta.

Koliko je Vašeg iskustva u zbirci? Sjećanja, ljubavi, smrti? Mora li pisac nužno ogoliti dušu da bi napisao dobru pjesmu, ili intimni uron u stihove nije neophodan da bi se napisala dobra pjesma?

• U “Amfori” ima i ciklus “Nisam” u kojem sam pokušao zaroniti dovoljno duboko u to “dekonstruisanje” tzv. stvarnosti, ali nisam do kraja uspio u tome. Ciklus sa nazivom “Cirkus Istina” iz “Raspunjenosti”, kao i polovina otprilike tekstova iz prethodećeg ciklusa “Dovoljno duboko” značajan su iskorak u tom smjeru, naravno da je za to potreban “uron”, kako kažete, i naravno da se mora ogoliti pjesnički subjekt (i autorsko ja). I sjećanja, i ljubavi, i smrti – upravo tako, tim redom: dobra pjesma ne postoji drugačije nego kao strašna pjesma. Treba dotaći tačku boli koja nas skroz prožima. To da nam umjetnost služi da ne bismo propali od istine – ta Nietzscheova misao (kao i mnoge još njegove, uostalom) ima jaku notu ideologizirajućeg zamućenja/iskrivljenja stvarnosti i zbiljnosti: naravno da trebamo propasti zbog istine, naravno da od nje nema spasa, koliko god strašna bila, mi se moramo s njom suočavati. U umjetnosti, tim više, radikalnije i dublje težimo prožetosti njome (istinom).

Govoreći o “zbiljnosti”: u kakvom su odnosu stvarnost i imaginacija u “Raspunjenosti”?

• U “Amfori” ima više stvarnosnog konteksta, ima likova iz mog okruženja (pjesnik Ekinović, kipar Burho), ima kritičkog obrušavanja na povijesnosocijalni kontekst (recimo, u pjesmama “Svi medvjedi u jednoj šumi”, ili “Šta čuješ, Volte Vitmene?”, ili “Krtičnjaci”, ili “U tržnom centru”), u “Raspunjenosti” sam više okrenut onom nedostupno-u-sebi-zatrpanom – sam spram sebe kojeg jedva još mogu prepoznati (u nekom davno prošlom sebi, ili u nekom posve drugom, čak). Stvarnost i imaginacija, inače, nisu riječi za preporuku – zamućeno im je dobro ili čak izobličeno značenje: slabo funkcionišu kao opoziti, a i inače. Kad izgovoriš te riječi (stvarnost, imaginacija), osjetiš da tu ima puno predrasudnog, konvencionalnog, površnog. Stvarno je, po mom mišljenju, samo ono što nam se nadaje, što nam se čini, što nam izgleda kao postojeće. Zbilja je ono što jest, to su bitne razlike, i u domenu, i u značenju. Pa imaginacija: nema li, recimo, u filmovima Tarkovskog mnogo više (i mnogo dublje) zahvaćene i dočarane zbilje nego, recimo, u struji italijanskog neorealizma (Vittorio de Sica)?!

Dio zbirke čine stihovi posvećeni i poeziji samoj. Pjesma “U rukama”, naprimjer, u kojoj stoji “I slike sve nagnječi /Očerupaj metafore /I paradokse razvali /Da cvili opet stegni /Ošuri je svu dogola /I sve dok ne jaukne /Tek onda to biva to: /Tragovi čemerni što /Ostanu ti na rukama”. Nakon svih godina pisanja, da li je u njih stala suština pisanja poezije?

• Mi stalno tragamo za tom suštinom, ja, konkretno, tragam redukujući (ogoljavajući) – neki tragaju kiteći (nadodajući, iscrpljujući, varirajući). Nisam sklon tipiziranju ni profiliranju autorskog izraza – u tom smislu da određeno ime povezujemo sa određenom formom (vrstom, koncepcijom) izražajnosti. Jezik je beskrajno bogat – mi u svojoj svijesti ne možemo čak ni kosmos (svemir) osjetiti – prepoznati tako i toliko velikim i bogatim… kao što je velik i bogat jezik. Tako, naprimjer, ako ja napišem 25 soneta (kao evo u ovoj knjizi), to uopšte ne znači ništa, u smislu nekog mog “smještanja”, situiranja u neki određeni epohalni kontekst formalno-izražajni. A suština, suština poezije je slušati ono što se ne čuje, govoriti ono neiskazivo.

Pišete dugo. Odakle ideja i volja? Šta Vas je to kroz godine sve stimuliralo, a šta najmanje motivisalo kada je riječ o pisanju?

• Svakako ne potreba za nekim statusom, svakako ne izgrađivanje neke karijere pisca, svakako ne sujeta: zamislite da vas predstavljaju u nekom društvu sa XY, strasnik, XY, posvećenik! Ma meni je neprijatno kad mi neko u tom smislu kaže da sam pjesnik, ne znam, vidjećemo jesam li. Ja sam, prije svega, čitalac, što znači da sam posvećenik teksta, kad si čitalac, samo jedna tanka linija te dijeli od toga da budeš i pisac. A, zanimljivo, obratno ne mora uopšte da važi. Mislim da je kreativnost u jeziku (u stepenu kontinuiranog ispisivanja nekakvog opusa) ipak rezultat ove ili one nedostatnosti, uskraćenosti, ne bih imao puno protiv toga kad bi mi neko rekao da je moje pisanje zapravo neka vrsta kompenzacije za nemogućnost da živim punim plućima, da živim bogato u svakom smislu. Da budem ono što mi nije dato biti. To, dakle, psihološki, a inače – motiv mi je raz-govor, naravno. Da sebe otvorim (dakle, i dajem!) drugom, ali i da u drugom pronalazim sebe. To je pravi, istinski motiv.

Možete li pokušati rekonstruirati Vaš književni put i objasniti čitateljima čemu ste sve svjedočili i kao književnik i kao kritičar u vremenima u kojima ste pisali/pišete?

• Ah, za ovo bi nam trebalo puno više prostora. Sažeto, ono što se naziva kod nas književnim životom – to nema nikakve veze sa životom književnosti. Prepuno je tu bolesnih ambicija, sujeta, zavisti, zlobe, a premalo posvećenosti, znanja, korektnosti, solidarnosti, empatije.

Ići ukorak s vremenom

Meni je najstrašnije iskustvo skučenosti, uskogrudosti velike većine autora (dakle, stvaralaca, intelektualaca), ne mogu to da pojmim, ni da prihvatim – da živim još pet života! Imate danas renomiranih književnika našeg jezika, čak klasika (i prozaista, i pjesnika) – koji nisu prstom mrdnuli ni za jednog autora koji dolazi iza njih, ili naporedo s njima… Koji nijednom riječju, kazanom ili napisanom, nisu posvjedočili prisutnost drugih svojih savremenika, u tom što se zove književna produkcija epohe. To je strašno: biti sav zaokupljen samo svojim “likom i djelom”…

Vi, pišući kritičke osvrte, imate dobar uvid u savremenu književnu produkciju. Možete li s nama podijeliti za koje autorice i autore mislite da trebaju dobiti daleko više pažnje i čije su zbirke poezije na Vas ostavile snažan dojam? Kakva je domaća pjesnička scena?

• Imamo sjajnih mladih autora, čast mi je i zadovoljstvo da sam bio u prilici na ovaj ili onaj način pomoći pojavljivanje na književnoj sceni novih imena: evo, onako “iz rukava”… Emina Kovačević, Vernes Subašić, Amina Bulić, Emina Đelilović Kevrić, Azemina Krehić, Dijala Hasanbegović, Anita Pajević, Emina Smailbegović… Pa Repeša, Kaplan, Žetica, da ne nabrajam dalje, preskočiću nužno ponekog, sve su to sjajni, daroviti autori – od kojih se u budućnosti može mnogo očekivati.

Možete li uporediti književnu i kulturnu klimu s kraja devedesetih i sada? Kakve nove trendove zapažate?

• Pa spolja, bilo je (izgledalo je!) bolje prije 25-20 godina…, ali, valjda samo zato što je bilo više novca u kulturi… Međutim, ono što zbilja jest život književnosti – to cvjeta, zasigurno, u posljednjih desetak godina sve izraženije, već je, naime, rečeno: “Gdje je opasnost, tu raste i ono spasonosno”.

Mogli bismo razgovor i završiti ovim stihom Friedricha Hölderlina, ali da proširim prethodno pitanje: šta mislite o ukupnoj kulturnoj/književnoj klimi na prostorima zemalja bivše Jugoslavije? Ide li se ukorak sa savremenostima ili se regresira?

• Opća degradacija na socijalno-političkom i na kulturno-civilizacijskom planu uzela je stravične razmjere – grabimo unatrag u čizmama od sedam milja, i to važi za cijeli ovaj region. Da nam je kako ne “ići ukorak s vremenom”, nego jednostavno svojim ljudskim korakom kretati se u susret vlastitom ispunjenju. Živjeti, vraćati se izvornim vrijednostima života, raditi, producirati, čuvati i obnavljati prirodu.