Elis Bektaš, pisac i publicist, govori o novoj knjizi priča “Okus kozjeg sira” koja je objavljena u izdanju Artisticuma

Razgovarala: Ivana Golijanin

Možemo li da počnemo sa pitanjem o Vašim ranim književnim iskustvima? Šta ste čitali i kojim autorima/poetikama ste davali prednost?

• Ustvari sam se čitalačkom poroku odao suviše rano i suviše strasno da bih se danas mogao s jasnoćom sjećati trenutaka koji su oblikovali čitaoca i budućeg pisca u meni, a svaki pokušaj da ih se do detalja prisjetim bio bi vjerovatno kontaminiran naknadnim konstrukcijama i intencijama. U svakom slučaju, nisu naslovi lektire ono što presudno oblikuje čovjekov slobodni let kroz književnost, već su to odnosi što ih čovjek uspostavlja sa sadržajem lektire, pri čemu su oni razumu posve dokučivi odnosi mnogo manje bitni od onih iracionalnih, koji ostaju u polju slutnje ili nagovještaja. Slijeđenje lektirskih naslova put je ka ropstvu ili, da ipak budem malo blaži, ka mediokritetstvu i čovjeka nikada ne vodi u samu utrobu književnosti, za koju niko ne zna gdje se tačno nalazi i koja se za svakog krije na različitim mjestima.

Pitanje autentičnosti

• A ako već moram dati najmanje netačan odgovor na postavljeno pitanje, njime ću obuhvatiti pisce koji su bili najmanje podesni za školsku lektiru i koji su onome što se u datom povijesnom trenutku smatra za izgrađenu društvenu svijest najmanje podilazili i najmanje nudili. Naravno, s ovakvom formulacijom valja biti krajnje oprezan, jer čak i školska lektira katkad uključuje djela koja su subverzivna pa i opasna po intencije lektiropropisivača, ali to su kompromisi na koje on mora pristajati, vodeći računa da se naboj takvih djela oslabi i da im se oštrica otupi njihovim svođenjem na nivo umjetnički, i u mnogim drugim aspektima, bezvrijedne literature. Klepetanje popularnih nacionalnih bardova nećete učiniti remek-djelima stavite li ih uz bok Cervantesovog “Don Kihota”, ali ćete, barem za školsku publiku, Cervantesa učiniti nerazumljivim.

Da li dijelite Hemingway​ev sud o pisanju kao “iskušenju koje razdire utrobu”?

• Uz puno uvažavanje Hemingway​evog doživljaja pisanja kao stvaralačkog procesa, ja mu ne bih pripisivao tako dramatičnu dimenziju. Mišljenje, ne samo filozofsko već i poetsko, jeste taj proces koji boli i koji čovjeka nagoni na nemilosrdnost prema samome sebi, ali u činu pisanja obično ostaju samo refleksije tog procesa. U protivnom bi piščevo djelo bilo suviše intimno, pa samim tim i suviše nerazumljivo ne samo za čitaoca već i za pisca samoga nakon određenog vremena. Ja pišem zato što uživam u pisanju, zato što sam u njemu pronašao prostor božanske igre, a prevashodno zato što imam svaki mogući razlog da smatram kako to činim na način pošten prema čitaocu, nudeći mu od sebe ono što nadilazi bitnost unutar samo mog habitusa, a ujedno ne podilazeći njegovim očekivanjima i, što je možda i najbitnije, ne dodjeljujući svom pisanju zadaće koje pripadaju drugim ljudskim djelatnostima, a što je veoma česta perfidija među mnogim popularnim literatima.

Autobiografski elementi igraju važnu ulogu u Vašim knjigama. U kojoj je mjeri lično iskustvo fundamentalno za pisca i njegov rad?

• Da bi bilo autentično, pisanje nužno mora biti i autobiografsko, premda ta autobiografičnost ne mora uvijek biti prepoznatljiva. Pitanje autentičnosti ne izvire, međutim, iz volumena iskustvenog rezervoara pisca, već iz odnosa prema vlastitom učešću u svijetu. Taj odnos može poprimati različita obličja, ali nikada ne smije biti u liku fariseja koji je u potrazi za onima koji će ga slijepo i bespogovorno slijediti. Da bi ovo o čemu govorim bilo jasnije, dovoljno je pogledati čitavu plejadu literata koji su se rasplazali kroz prostor književnosti nudeći dva dominantna i jednako bezvrijedna modela. Prvi nude tuđa iskustva prepakovana u lektirske kalupe koje mediokritetstvo prepoznaje kao potvrđenu vrijednost, a drugi nude ispovijedi o vlastitim iskustvima, no te su ispovijedi lišene skoro svake vrijednosti jer prethodno nisu prošle kroz žrvanj beskompromisnog mišljenja pa se publici nude kao gruba stočna hrana, čime takav autor i nehotice otkriva da svoju publiku ne smatra za drugo doli za – stoku. Ono zbog čega su oba ta modela štetna, jeste njihova intencija, čak i kada hine individualnost, da se uspostave kao dovršenje kolektivnog života, kao tumačenje kolektivnog povijesnog usuda pa i kao opravdanje pristajanja na zablude, zbog čega njihovi plodovi nikog neće potaknuti na preispitivanje niti će mu biti od koristi za razumijevanje vlastitog bića u budućnosti.

Kako odlučujete koja je književna forma prikladnija za Vaše trenutne spisateljske ciljeve?

• Puštam da takve odluke sazrijevaju same, u prostoru nešto širem od prostora koji nastanjuju ego i svijest. Moje odlučivanje odmah bi se primijetilo i u mom pisanju, kao što se primijeti kada ljubavnik unaprijed odlučuje koju će ljubavnu tehniku primijeniti u postelji kako bi ostvario svoje ciljeve. Možda je to korisna i pragmatična tehnika za glumljenje u pornografskim filmovima, ali jao li ga onima koji s takvim ljubavnikom završe u postelji.

Vaša nova zbirka priča “Okus kozjeg sira i druge priče”, objavljena u švedskom Artisticumu, po formi i stilu prilično se razlikuje od Vaše prethodne “Uzaludan trud”. Vaš stil je, u isto vrijeme, jednostavan i direktan, rekla bih i duhovit, ali i sa poetskim i lirskim kvalitetima. Takođe često koristite ironiju. Da li sebe smatrate satiričnim autorom? Možete li sa nama podijeliti misli o načinu na koji je Vaš stil evoluirao?

• Ustvari su priče iz obje knjige napisane u istom razdoblju, odnosno u drugoj deceniji ovog vijeka i jedino što ih donekle razdvaja jeste to što u “Uzaludnom trudu” uglavnom rasijecam i mrcvarim mit o sebi i svijetu koji me neposredno okružuje, a u “Okusu kozjeg sira” taj dželatski zahvat proširujem na mitove nešto većeg svijeta. Ja jesam satiričan autor koji bez satire, ironije i autoironije, počesto isukane do granice sardoničnosti, ne bi vidio svrhu svog pisanja. Suviše njih ispisuje uspavanke za mediokritete i opravdanja za kolektivitete da bih i ja imao šta tražiti u takvom društvu. A što se tiče mog stila, nisam siguran da sam ja prava adresa za to pitanje. To što je književnokritičarska scena, skupa s onom književnoteorijskom, ovdje pala na najniže grane i što svoju energiju troši skoro isključivo na bavljenje davno prežvakanim kanonskim piscima iz kojih je i posljednja kap soka davno isisana, te što pažnju obraća uglavnom na mediokritete bliske ideološkom, pa i političkom svjetonazoru kritičara, to pred mene ne postavlja obavezu da sam objašnjavam svoj stil. Uostalom, ni Bruce Lee to nije činio, osim u alegorijama, pa neću ni ja.

Koja je, po Vašem sudu, najvažnija zajednička nit koja povezuje sve priče u zbirci?

• To što su sve moje. To ne kažem kao zgodnu doskočicu, već su one odista refleksije moja dva trojstva, od kojih se u jednom stapaju moje iskustveno, moje misleće i moje iracionalno biće, a u drugom se stapaju moji odnosi sa fenomenološkim, ontološkim i metafizičkim aspektima svijeta kao prostora datosti, ali i kao prostora potencije, s kojom se ja poigravam u svom pisanju. Jer šta drugo čovjek da radi sa potencijama svijeta osim da se s njima igra i da kroz tu igru, vlastitu gorčinu zbog nemoći da te potencije zauzda, pretvori u jedan podnošljiv odnos sa svijetom i sa samim sobom u njemu.

Simboličko i realistično koegzistiraju u pričama. Koja je važnost simboličkog u zbirci? Koliko je bilo izazovno napisati zbirku koja neće “propasti” pod teškim teretom simbolike?

• Zbirka nije plod utrke za simbolima, oni su tu skoro nehotične refleksije, čak nije ni riječ o simbolima u najstrožem značenju, već više ti prividni simboli svjedoče o mom ironijskom odnosu prema svijesti koja je ustrojena tako da traga za onim što joj je prepoznatljivo i razumljivo i koja je sklona da simbole nalazi čak i tamo gdje ih nema. Ja ne podilazim potrebama i očekivanjima čitalaca, ja im se rugam, ne bih li ih kroz to ruganje natjerao da se zapitaju o pouzdanosti temelja na kojima zidaju građevine svojih sudova i svojih ubjeđenja.

Priče podsjećaju na usmene predaje i legende i svoj izraz nalaze u pripovijestima o mitskim i povijesnim ličnostima, običnim ljudima, ali i događajima iz života pisca. Kako je bilo sve ove teme, motive i stilove povezati u cjelinu?

• Pa ustvari se sve to samo povezalo, moje je bilo samo da pišem o onome što me odista zanima i da to pisanje ne bude kalkulantsko. A onda se plodovi takvog pisanja sami međusobno prepoznaju i uobliče nekakav labav savez, koji bi, da je čvršći i koherentniji, bio i poguban po vrijednost i sočnost tih plodova, učinivši ih suviše nalik tendencioznim pamfletima kakvi se često podmeću pod književnost.

Slavne priče o Pigmalionu i Galateji, Tezeju i Minotauru kod Vas dobijaju novi oblik i tumačenje.

• Priče izviru iz razumijevanja temeljne funkcije mita kao prostora koji dopušta i potiče na preispitivanje vlastitog subjektiviteta i vlastitih iskustava kroz prizmu vječnih pitanja i odnosa.

Kome pišem

• Moj posao nije da prilagođavam mit svijetu, još manje da svijet prilagođavam mitu i najviše što mogu učiniti jeste da sebe kao biće provučem kroz žrvanj mita, a da li će to biti od koristi i nekom drugom biću, to već nije pitanje na koje ja mogu i trebam imati odgovor. Ja sam svoj dio demonske pogodbe između pisca i čitaoca obavio, na čitaocu je da ispuni i svoje obaveze iz tog ugovora.

Da li pišete imajući na umu specifičnu čitalačku publiku ili pišete zbog svoje (terapeutske) potrebe i zadovoljstva? Da li ste, kao pisac, zabrinuti za očekivanja čitalaca?

• Pitanje kome pišem, uz pitanja o čemu pišem, zašto pišem i kako pišem, jedno je od četiri najbitnija u književnosti. Oni koji pišu samo sebi, oni koji to čine za određeni dio tržišta, kao i oni koji se obraćaju nekakvom čovječanstvu ne pišu ustvari nikome. Odgovor na pitanje kome pišem suštinski oblikuje doživljaj pisanja kao svojevrsnog dijaloga – sklon sam vjerovati da svaki valjan pisac pred sobom ima lik svog idealnog čitaoca ili više njih, kojima se obraća, a da li će se neko među njegovim stvarnim čitaocima približiti tom zamišljenom idealu uglavnom je pitanje sreće. Što se tiče pisanja kao terapeutskog postupka, premda razumijem da ono može imati određeni ljekoviti učinak za pisca, smatram krajnje neuviđavnom svinjarijom to nuditi čitaocima kao književnost. Da bi dalo plodove koji imaju umjetničku vrijednost, pisanje može biti igra, putovanje, avantura, vođenje ljubavi, čak i okršaj sa samim sobom, ali ako je pisanje terapija, onda će njegovi plodovi imati medicinsku, no ne i umjetničku vrijednost. Čak i pisci koji su stvorili vrijedna djela misleći da to čine kroz terapeutsko suočavanje sa bjelinom lista papira, uglavnom nisu razumjeli da su oni svoju terapiju već ranije obavili, kroz mišljenje i kroz suočavanje sa vlastitim demonima, a pisanje je samo naknadna hronika tog procesa, upitne pouzdanosti.

Koliko je za Vas važno da budete dijelom zajednice savremenih bh. spisateljica/pisaca? Prije svega, da li nešto takvo uopšte postoji kod nas, u bilo kojem smislu?

• Pojma nemam da li postoji takva zajednica niti vidim njenu svrhu. Pisanje, i ono što vodi ka njemu, lavirint je samoće i ne znam kakvu bi korist mogli imati pisci od bilo kakvog esnafskog udruživanja, izuzev da se na kraju posvađaju oko frivolnih i vulgarnih pitanja, potvrđujući tako da su u književnost zalutali. Od pripadnosti nekakvoj zajednici ja ne bih imao nikakve koristi, a sumnjam da bi i ta zajednica imala koristi od mog članstva. One grupe koje nastoje da se prikažu kao literarni kružoci ustvari su interesne političke ili subideološke zajednice vezane labavim nitima i uvijek spremne da svoje pisanje stave u službu ideje za koju onaj ko ih finansira smatra da je u tom trenutku bitna. Poetička i tematska ujednačenost unutar takvih kružoka, koju lako može postići svaki malo prilježniji đak, samo potvrđuje da tu nema ničeg bitnog za umjetnost i za mišljenje.