Književnik Stevo Grabovac govori o svom romanu “Mulat Albino Komarac”, procesu njegovog nastajanja, generacijskim dilemama i poziciji pisca danas

Razgovarao: Đorđe Krajišnik

Roman naslova “Mulat Albino Komarac” (Imprimatur, Banjaluka, 2019) autora Steve Grabovca, koji je nedavno promovisan u Sarajevu, doima se kao književno ostvarenje koje u bh. književnost unosi perspektivu koja je bila nedostajuća i na koju se na izvjestan način čekalo. Ovaj pisac progovara iz pozicije izgubljene generacije koja je tokom rata bila još malodobna za direktno učešće u njegovim pokoljima, ali koja je odrastajući okružena nasiljem u najbrutalnijem svom izričaju u potpunosti ostala obilježena njime. Osnovna misao Grabovčevog romana jeste slika naše postapokalipse, izgubljenih radničkih gradova, obilježenih zločinima i umrtvljenošću koja ih polako vodi u nestajanje. U tom smislu, ovaj roman ima izvjesne sličnosti sa ostvarenjima “Schindlerov lift” pisca Darka Cvijetića ili “Kap veselja” Selvedina Avdića.

Ono što je pak specifično jeste da Grabovac fanteovski donosi i priču o gladi, junaku koji je prebrzo ostario, usamljen je, bezvoljan i odustao od života, kojeg surova tranzicijska stvarnost gura na rub egzistencije, da bi konačno doživio sudbinu beskućnika. Ali koliko god se u tom pogledu ovaj roman doima crnim i pesimističnim, Grabovac ne ispisuje još jednu u nizu tirada kuknjave, već nastoji svog junaka predstaviti u duhu vremena koje ga je zateklo. “Nikad neću razumjeti ljude koji prvo ruše pa onda ponovo grade mostove”, reći će junak romana “Mulat Albino Komarac”. To nerazumijevanje, nemogućnost da se pojmi sav besmisao onoga što se ovdje desilo, ostaće temeljna odlika karaktera Grabovčevog junaka. To će od njega napraviti utopljenika, koji nije imao nikakve šanse da nađe svoje utemeljenje u vremenu haosa i nacionalističkog divljaštva.

Odrastanje u ratu

Stevo Grabovac priču o ratu postavlja na njeno pravo mjesto. Gradeći svog junaka, on ne glorifikuje bilo šta, već donosi sav jad koji je razrušio i posljednju branu ljudskog u čovjeku. Time ovaj autor ulazi u prostor književnih ostvarenja koja ne tragaju za kolektivnim odgovorima, već su duboko zagledana u lomove neponovljivog ljudskog bića kao jedinke. Dodamo li tome sav užas naše tranzicije, zatvara se jedan pakleni krug propadanja koje još traje. Cijena naše demokratije, moglo bi se reći, bila je da je ona proždrla generacije onih koji su stasavali u trenutku kad se jedan svijet cijepao i raspadao u krhotine i stvorila zombije koji se od sunca sakrivaju duboko u nutrinu vlastitog propadanja.

Vaš prvi roman “Mulat Albino Komarac” umnogome odstupa od onoga što je ovdje ustaljeni postupak književnog uobličavanja teme rata, poraća ili tranzicije. Čime ste se vodili pri radu na ovom romanu?

• Upravo činjenicom da je bilo do sada mnogo tih, da tako kažem, klasičnih perspektiva. A druga stvar je to što ja kažem da je ovo na neki način generacijski roman. Konkretna inicijalna kapisla za nastanak ovog romana je bila vezana za moje drugare uz koje sam ja odrastao i neki djelimični susreti nakon tih godina koje su prošle tako kako su prošle. Ali to je bilo i neko moje intimno razmišljanje o njima. Shvatio sam da se prikazuju u nekom kontekstu u kome možda ne bi trebalo da se prikazuju. Uopšte, te godine koje su prošle, bez obzira na sve crnilo koje su nosile sa sobom, sve to što je bilo, takvo kakvo jeste, bilo je samo po sebi teško i turobno, ali ipak te godine su imale i nešto romantično i lijepo za odrastanje. To je na neki način bio pokretač za ovaj roman.

Zapravo, ta potraga za jednom intimnom pričom je ono što je Vaš roman učinilo specifičnim, time ste izbjegli još jednu priču opterećenu opštim mjestima tog našeg posrnuća devedesetih?

• Prije svega, kako sam već rekao, ja sam se fokusirao na tu generacijsku perspektivu. Glavni problem te generacije jeste činjenica da je ta generacija odrastala ili stasavala u ratu ili kroz njega. On je neminovan kao tema u tom smislu. Intimno, ja bih dakako volio da to nije tako, da smo mogli sve to izbjeći. Rat je uticao na te ljude, oformio ih, ostavio tragove na njima. Fokusirao sam se ipak na pojedinca, na tragove koji su ostali poslije i na to na kakav su način oni to podnijeli i prihvatili, odnosno kako su dalje nastavili svoj život. Jednostavno, iz svega toga je krenulo.

Radi se o romanu sa elementima autobiografske fikcije, koliko je bilo teško za Vas kao autora održati tu potrebnu distancu od stvarnosnog i izbjeći zapadanje u ispovjednu prozu koja je ovdje jako prisutna?

• To je ono što sam kroz godine čitanja naučio, tesanje i rezanje teksta. Prije svega, veoma bitna je bila vremenska distanca u svemu tome. Nisam želio da pišem nikakvu ispovjednu prozu, jer meni nije u interesu bilo da prenosim još jednu u nizu sličnih priča. Moja želja je bila, kada sam ulazio u proces pisanja, da napišem jedan savremen roman i vodio sam se tom idejom. Priča kao priča se sama vremenom nametala. Distanca je jednostavno neophodna, svaki autor koji ozbiljno računa sa književnošću mora znati kako da je uspostavi. Svako intimiziranje najčešće vodi u patetiku ili se izgubi nit. Ima, naravno, dobre ispovjedne proze, ali besmisleno je veličanje vlastite žrtve. Teško je biti objektivan, ali barem treba pokušati uložiti neki trud da se bude.

Jedna linija ovog romana govori i o propadanju jednog radničkog grada, Bosanskog Broda, iz toga se da iščitati zapravo da je “Mulat Albino Komarac” roman o našoj postapokalipsi?

• To zapravo jeste roman o propadanju. Na neki način, kada sam počinjao da pišem, imao sam odrednicu da je to zapravo roman o gubitku. O gubitku u bukvalnom smislu riječi. Gubitku svega, gubitku porodice, sredstava za život, gubitku smisla. To se najbolje pokazuje u slici propadanja tih sredina, radničkih gradova koji su imali ogroman potencijal da naprave nešto veliko. Onda je došlo to posttranzicijsko doba ili kako se već zove. Mi smo neprestano u nekoj tranziciji, ja to uopšte više i ne razumijem.

Ipak živ

• U tom periodu se sve raspalo i meni je upravo to bilo vodilja da pokušam književnošću uhvatiti jedno opšte raslojavanje društva. Koje jednostavno propada, u tom vremenu u kojem smo očekivali nešto bolje. Ispostavilo se da bolje nije došlo.

Sa druge strane, rat je zapravo samo okvir ovog romana, on nije odnio prevagu. Doima se da ipak, bez obzira na hronotop, ovo nije roman bez nade.

• Nije. Iako kažem da je to možda u nekom smislu postapokaliptični roman, uvijek postoji to nešto što pokreće. Jer bez obzira na to kroz šta je čovjek prošao i koliko god to bilo traumatično, on je ipak živ. I to je činjenica koja je neminovna, koja ne može da se promijeni. Jer to je neka nada, dok god si živ, dok god nešto može da se promijeni, moraš da se boriš. Trudio sam se zaista da roman ne bude pisan pesimističnim tonom, nadam se da sam u tome uspio. Uopšte se ne radi o tome da sam ja želio da prikažem sveopšte crnilo u tom smislu kao takvo, već upravo da ponudim život. Živ si, postojiš, i već sam sa sobom možeš neke stvari da odlučiš ili pokreneš. Možda suludo, možda pogrešno, ali možeš da se boriš.

Kada bismo željeli mapirati neki interliterarni segment ovog romana, ja bih rekao da ta glad koja zapravo određuje mnogo toga u ovom romanu podsjeća na ranog Hamsuna ili, recimo, Fantea. Šta je uticalo na Vas u tom smislu?

• Trudim se biti dobar čitalac i zaista mnogo čitam. Meni je konkretno Hamsun i njegov roman “Glad” bio jako važan, spada u red meni najdražih romana. Čitao sam jednom jednu recenziju tog Hamsunovog romana, objavljenog još potkraj 19. vijeka, i kritičar je pisao o metafizici gladi. Međutim, kada sam kasnije ja čitao taj roman, shvatio sam da kritičar koji je pisao recenziju ne shvata da čovjek piše o stvarnom gladovanju. O tome da je zapravo, sve vrijeme, gladan. Konkretno što se tiče romana “Mulat Albino Komarac“ bazirao sam se na pisce koji su pisali stvarnosnu prozu, kao što je Hemingway. Pisce koji su se fokusirali na stvarnost, ali posebno na sve te izgubljene generacije kojih je 20. vijek mnogo izbacio.

Kako gledate na književnost danas u našim okvirima, da li mislite da postoji nekakav jedinstven književni prostor nekadašnje Jugoslavije?

• Da ste me ovo isto pitanje pitali prije nekoliko godina, rekao bih definitivno ne. Međutim, čini mi se da su sada stvari dosta drugačije. Sve više shvatam da se stvara jedna nova scena, da dolazi nova generacija autora koja se neminovno nameće svojim izuzetnim knjigama. Tu ima jako dobrih knjiga. Na regionalnom nivou se počinju dešavati stvari tipa književnih festivala, koji sve više i više stvaraju utisak jedinstvene scene. Ne da smo samo nužno upućeni jedni na druge, nego ne možemo opstati jedni bez drugih. Pišemo na istom jeziku, kako god se on zvao, i ne možemo opstati ukoliko knjige ne prelaze te granice.

Živimo u vremenu androida i društvenih mreža, koliko mislite da to utiče na promjenu važnosti književnosti i same uloge pisca u jednoj kulturi?

• Pisci su uvijek bili otuđenici, tako da ne mislim da ta činjenica nešto posebno mijenja u percepciji književnosti. Nije zapravo važno u kojem je obliku ili formatu knjiga, važno je da ona bude čitana. O ulozi pisca u svijetu je mnogo toga rečeno i uvijek se o tome raspravlja. Mislim da pisac, a to je mnogo puta ponovljeno takođe, mora da bude savjest čovječanstva. Pisac je neko ko mora da vidi i uoči stvari, iza njihove opšte pojavnosti. Može to zvučati mnogo puta ponovljeno, ali to jeste tako. Pisac mora da ima svoj položaj, da može da uoči stvari, da ih prikaže u pravom svjetlu, da iznese neke istine, da se bori za te istine i da ostane dosljedan tome, svom zacrtanom putu. Sad su turbo popularni svi ti life coachevi, turbo pozitiva, sve sjajno, sve ružičasto. Iskreno, nemam ništa protiv toga. Međutim, to konstantno zanemarivanje druge strane, jer svijet nije samo radost i veselje, ne znači da ona i ne postoji. Kosmos funkcioniše u tom preplitanju i svijetlog i tamnog. Tu pisac dolazi i uspostavlja ravnotežu, pokazuje svijet u njegovoj punini.