Nakon gotovo petnaest godina, roman “Još jedna pjesma o ljubavi i ratu” Mirsada Sijarića objavljen je u okviru izdavačke djelatnosti izdavačke kuće Artisticum. Sijarić sa nama dijeli što je to radio u proteklih više od deceniju, priča o svom romanu, njegovoj recepciji i književnosti uopšte

Razgovarala: Ivana Golijanin

Prošlo je gotovo petnaest godina od Vaše posljednje objavljene knjige, romana “Još jedna pjesma o ljubavi i ratu”. Gdje ste bili u međuvremenu, na čemu ste radili?

• Uglavnom sam se bavio srednjovjekovnim oružjem, u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine. Ponešto sam i objavljivao, u toj oblasti. Ta mi je privilegija ukinuta, tačnije, sam sam je ukinuo, 2016. kada sam prihvatio imenovanje za direktora Muzeja. Zapravo v. d. Od tada se bavim kvazipedagogijom i psihologijom, nezadovoljnim, nesretnim, nerealiziranim i ponekad dobrim ljudima, pomalo birokratijom, finansijama, a ponajviše građevinom – kao u onoj Herbertovoj pjesmi: zbogom, kneže, čeka me projekt kanalizacije. Ali ne bih tom temom da kvarim ovu novu privilegiju, da me neko ozbiljan pita za nešto čega se desetine novinara koji su me godinama ispitivali o plati, odnosu vlasti prema kulturi i sl. užasima, osim možda jednog, nisu sjetili. Bio sam tu, ukratko.

Roman je objavljen u švedskom Artisticumu. Kakva je njegova recepcija bila u godinama kada je objavljen, a kakva bi mogla biti sada, po Vašem sudu?

• Recepcija ozbiljne i manje ozbiljne kritike je bila vrlo dobra, dosta hrabrih, pa čak i pretjeranih izjava, izlazilo je u javnost, pa su me pojedini poznanici, pretpostavljam parafrazirajući onu poznatu sarajevsku: đe si, pisac, provocirali sa: đe si, Džojs. Malo ozbiljnije je postalo kad sam potpisao ugovor s jednim berlinskim izdavačem, kada su isti dobili ozbiljan novac za prevod, dobio poziv za Leipzig (sajam), rezidenciju u Grazu, gotovo sam počeo razmišljati da počnem učiti njemački.

Poneki pomen, poneki čitalac

Ali se završilo isto tako brzo, jer su se izdavači, po njihovim riječima, našli pred bankrotom (ponajviše zbog ne-prodaje knjiga ovih “egzotičnih” istočnih pisaca, koje su uglavnom izdavali). Onaj dio njihovog prijedloga kojim bi uz moju kontribuciju od nekih hiljadu eura knjiga ipak izašla, što iz jasnih razloga nisam želio, ne bi trebalo spominjati da nema tu simboličku poruku, mogućnost poređenja, sličnosti između nekih naših i tamo nekih zapadnjačkih, u opštoj percepciji ozbiljnih izdavačkih kuća. Po pitanju novog izdanja, ne vjerujem da će biti neke bitne razlike. Poneki pomen, poneki čitalac. Nemam nikakva očekivanja osim što se nadam da će još neko prebroditi početnu vrtoglavicu i tekst pročitati do kraja. Zadnjih stotinjak stranica je puno bolje od onih uvodnih.

Radnja, uslovno rečeno, obuhvata period posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini, 1992-1995. godine, najšire shvaćeno. Koristite istorijski provjerljive podatke, ali nemamo vanjsku perspektivu – sve se dešava u svijesti lika, pripovijedanje je fragmentirano, poetski asocijativno. Kako biste Vi saželi Vaš roman i odgovorili na pitanje: što se u njemu dešava, o čemu je?

• To sam jednom davno napisao, za promotivni plakat čini mi se, i sad sigurno ne bih mogao bolje smisliti: Još jedan roman o Radovanu Karadžiću?Još jedno mudro slovo o želucu, crijevima i predsjedničkoj aorti?Još jedna knjiga o ruži otadžbinskih vjetrova, romantičnim vidicima i suncu u zenitu? Još jedna pjesma o ljubavi i ratu? Mirsad Sijarić? U najkraćem.

Fokus je ovdje postavljen na jezik i tehniku prije negoli na konkretnu radnju. Koliko je bilo teško na ovaj način pristupiti jednoj ovakvoj temi?

• Rekao bih da je odabrani stilski pristup zapravo radikalno liberalan prema ovoj ili bilo kojoj drugoj temi. Nakon određenog vremena ta promjena fokalizatora, zapravo zbrka likova i misli, postane samo tehnikalija, zabavna. Doduše, pokazalo se, pomalo destruktivna zabava. Na isti sam način, namjerno, čitao u vrijeme pisanja teksta, stranicu iz ove knjige, tri iz one, dvadeset i devet iz treće…, što je za posljedicu imalo da prijašnju, mladalačku, sistematičnost u čitanju nikad nisam uspio povratiti. Pokušavao sam isprovocirati neku vrstu nereda, misleći da ću se toga poslije lako riješiti. Dosta naivno…

Koje ste dileme imali pri pisanju? Jeste li se plašili da ga čitatelj neće moći razumjeti, da će mu Vaš stil biti previše kompleksan i neprohodan?

• Mislim da nije bilo dileme koja se nije javila – bio je to dug proces… i naporan. Sjećam se da su mi pojedine stranice ili cjeline oduzimale sedmice. Suštinski, nisam previše razmišljao o čitaocima. Iskreno sam bio ubijeđen da samo čitanje neće biti nikakav problem. Nije u pitanju nikakva filozofija ni teorija. Računao sam da će svi moći jednostavno razumjeti fabulu, jer nije pretjerano komplikovana, npr, on izađe na trijem kuće, ili ide negdje s jednostavnim ciljem, a za osiguranje fluidnosti samog procesa čitanja – na tome sam zaista ozbiljno radio, mislim, neskromno, dosta uspješno na kraju.

Likovi u romanu nisu imenovani, što doprinosi onom često spomenutom univerzalizmu u književnosti kojem se nerijetko teži. Šta ste imali na umu kada ste se odlučili za ovakav postupak?

• Samo imenovanje ili neimenovanje po sebi ne znači ništa. Jednako kao i stil. Tada, a i sada, navođenje ličnih imena, preciziranje datuma i sl. mi je smetalo i činilo mi se kao dodvoravanje publici, kao potkupljivanje koje sužava percepciju i odvlači pažnju na pogrešnu stranu. Ako se dobro sjećam, u knjizi se na dva mjesta spominju dva lična imena, ali su i ona napisana u kontekstu koji naglašava banaliziranje i uopštavanje pozicije likova koji ih nose, tako su tu dospjela samo zbog toka rečenice, a ne, recimo, individualizacije.

U drugom poglavlju romana neimenovani stražar sebi govori: “Napisati nešto moderno, moderno ali ipak klasično, poetično, uhvatit dio stvarnosti, samo neophodna tumačenja dati, u primjerenom tonu, sa duhom vremena, onim što je bilo i onim što će biti…”. Jesu li ovo Vaša razmišljanja o Vašoj knjizi?

• Ne zapravo – kada se malo pažljivije pogleda/posluša, sve su to opšta mjesta. Lik koji to izgovara je imao samo jedan zadatak u cijeloj priči – da odnese par litara izvjesne tečnosti u “kuću vlasti”, tj. predsjedniku. Usput je napravio par opaski o okruženju kroz koje je prolazio, ali je njegova jedina istinska funkcija bila da vidi i opiše unutrašnjost prostora u kome je ovaj boravio. Stražar se poslije toga ne javlja ili ako se i javlja, onda to nije taj isti s književnim ambicijama. Jednostavno mi više nije bio bitan. Nisam baš bio nježan prema “svojim likovima”, priznajem. A i mislim da sam svjesno želio da izbjegnem njegovo konkretno povezivanje sa samim sobom jer sam tokom rata bio pripadnik Armije BiH i imao književne ambicije koje su ratne ‘95. rezultirale jednom knjižicom poezije.

Govoreći o poeziji, iza sebe imate i dvije zbirke pjesama. Koliko je poezija uticala na jezik ovog romana?

• Poezija naravno, literatura zapravo. Nemam previše omiljenih pisaca, većina njih su pjesnici i od njih sam pokušavao učiti ili, preciznije, uzimati. Uvijek mi se vrijednim činilo tragati za linijom koja ih razdvaja. Poeziju i prozu. Vrzmati se oko te linije, to je bio ideal, to me je tada privlačilo. Ponekad žalim što me je nakon desetak godina rada na pisanju te knjige na kraju izdalo strpljenje.

Izdalo me strpljenje

• Mislim da je mogla biti barem još deset posto bolja da sam uspio natjerati sebe da napravim još jednu redakciju. Ili dvije. Iz sadašnje perspektive, trebao sam raditi još koju godinu, nešto u pravcu čitljivih Cantosa (isključivo u nekom emotivnom, nikako komparacijskom smislu), ali kao što rekoh, izdalo me je strpljenje, a može se reći i da je ego, tj. želja da se vidi svoje ime odštampano, nadvladalo. Tužno.

Kritika je knjigu odredila kao roman toka svijesti. Ne postoji mnogo knjiga koje su stilski iskazane na ovaj način. Zašto ste posegnuli za ovom strukturom?

• Prepotentno sam u jednom trenutku pomislio da to mogu napraviti i jako mi se svidjela ta ideja. Osim toga, moja prethodna knjiga se završavala na sličan način i taj njen kraj mi je bio zaista dobar, te sam ga malo odlučio proširiti.

Svijest kojoj najčešće svjedočimo u knjizi jeste ona Radovana Karadžića. Šta ste, na koncu, sa njegovim likom ovako predstavljenim željeli pokazati?

• I on, kao i stražar kojeg smo spominjali je imao tu ulogu da ispriča dio dosta široke priče; nije mi bila namjera da ga nešto detaljno portretiram ili da od njega pravim čudovište ili heroja, samo je čovjek imao “filmske” reference za istaknutog književnog lika: psihijatar, pjesnik, političar, predsjednik… značajniju ulogu je ipak dobio kada sam prvi put pogledao BBC-ov dokumentarac “Serbian epic” – to bi zaista svi ljudi s ovih prostora trebali pogledati. Za cijelu strukturu knjige od njega samog je znatno važniji bio odnos ljudi koji su ga okruživali, njihov odnos prema njemu lično i posebno prema načinu na koji je gradio i objašnjavao poteze koje je vukao. Posljedice svega toga zajedno, a relativno su dobro poznate i sudski utvrđene, tragične su do te mjere da i danas, toliko godina iza te moralne apokalipse, živimo s njima. I nikad ih se nećemo otarasiti.

Riječ je o romanu koji je i danas aktuelan jer funkcioniše kao odličan komentar trome i korumpirane bosanskohercegovačke svakodnevnice. Kakav je Vaš pogled na građanštinu tada i sada? Koje razlike i sličnosti uočavate?

• Stvar je jasna. Propadanje i degradacija se ubrzava. Ne vjerujem da ima povratka, tj. popravka. Biće puno gore, vrlo brzo. Ali moram reći, zaista ne bih volio da se knjiga percipira kao neka kritika be-ha svakodnevnice. Ima tih nekoliko pasaža koji su se donekle uklopili u cijeli tekst (s par njih nisam baš najzadovoljniji, naprotiv), ali poenta je trebala biti na unutrašnjim pejzažima koji, istina, oblikuju društvenu svakodnevnicu. Zar danas ima išta lakše, ili banalnije, nego kritikovati našu svakodnevnicu. Treba nam više ruku koje rade, s vjerom u ispravnost i bez očekivanja, a manje usta iz kojih izlaze samo prazne riječi.

Domaće književno polje je u posljednjih nekoliko godina, rekla bih čak i pretrpano novim naslovima. Mnogo toga se piše i objavljuje. Što od savremene bh. književnosti čitate? Šta mislite o našoj književnoj sceni?

• Mislim da nisam kompetentan da odgovorim na ovo pitanje, ja sam samo arheolog, ništa pretjerano ozbiljno i intelektualno. Posljednjih godina zaista sve manje čitam, iz više razloga.

Pjesma o labudu

• Prvi je što na svom “radnom mjestu” imam toliko posla da to ne mogu savladati za 3 života, a drugi je puno ozbiljniji a to je da sam toliko puta pročitao da je taj i taj, ili ta i ta, objavila najbolju knjigu, najbolji roman, zbirku eseja ili poezije “poslije rata” da čovjek zaista izgubi volju za čitanjem. Ili življenjem. Te knjige, nažalost, ne čitam i, svjesno, nemam neki uvid. Naravno, donekle pratim situaciju, tj. djela ljudi koji su mi bliski po senzibilitetu ili godinama; od Tanje Šljivar očekujem da bude svjetska zvijezda, Ovčina je zaista napisao veliku knjigu, Zvizdić je u svom savršenom stilu napisao onu pjesmu o labudu – nema potrebe da se dalje trudi.

Za koju knjigu biste Vi rekli da zaslužuje više pažnje negoli joj se pružilo?

• Ima jedna knjiga koja je možda imala snagu da promijeni svijet nabolje, na Zapadu je relativno poznata, kod nas slabo: Moja porodica i druge životinje (G. Durrell), prva koja mi pada napamet.

Pišete li danas? Na koji način ste uključeni u svijet književnosti?

• Književnost ne, mada imam negdje nešto u kompjuteru, neke ideje. Akumuliram. Dilema je, da se pozovem na tvoje pitanje od maloprije, da li će demencija biti brža.