Još jedna pjesma o ljubavi i ratu

Mirsad Sijarić – Još jedna pjesma o ljubavi i ratu

(…) Kritika je ovu knjigu odredila kao roman „toka svijesti“ i tako mu odmah nametnula autentičnost, ne zato što je ova književna tehnika po sebi veličanstvena, već zato što se u bosanskohercegovačkoj književnosti ne pojavljuje često, naročito ne u književnosti kojoj je rat tematska okosnica. Upravo zbog spomenutih razloga, ističem važnost ponovnog objavljivanja ove knjige koja bi morala zauzimati značajno mjesto u klasifikaciji recentne bh. književnosti, naročito na jezičko-stilskom planu. Roman je nužno posmatrati izvan uskih okvira poznate teme, i prići mu iz šire perspektive – razumijevanja neusklađenih rečeničnih nizova, dakle posjedovanja svijesti o postupku kako bismo bolje razumjeli načine na koje Sijarić ispisuje svoju istorijsku (meta)fikciju. (…)

(…) M. Sijarić koristi istorijske podatke kako bi smjestio likove u određeno vrijeme i prostor, sve u cilju konstrukcije okvira unutar kojeg se onda prikazuju stanja (svijesti). Ironično i paradoksalno, svijest kojoj najčešće svjedočimo jeste ona Radovana Karadžića čiji predsjednički uspon i pad pisac koristi kako bi opisao našu državu u cjelini, od devedesetih na ovamo: kao paradu obmana i ideoloških zaslijepljenosti.(…)

                            Ivana Golijanin o romanu “Još jedna pjesma o ljubavi i ratu”

Još jedna pjesma o ljubavi i ratu dala bi se opisati kao pismo nesputane subjektivnosti, koje na okupu drži minimalno naznačena fabula, u čijoj je pozadini uprizoren čitav niz istorijskih fakata. Sinteza poniranja u svijest likova, zbog čega Sijarićevo djelo možemo okarakterisati kao roman toka svijesti, i relativno ekspliciranog, ali zato ništa manje preciznog, mapiranja unutar vremena i prostora obilježenih minulim ratom na tlu Bosne i Hercegovine, tjeraju na povlačenje paralele sa poetikom Joyceova Uliksa. To se prije svega odnosi na strukturu Sijarićevog romana koji preuzima Joyceov princip izgradnje djela kroz unutarnji monolog više likova. Time Sijarić prevladava linearno pripovijedanje, jer mu prevashodna želja nije konstruiranje interesantne fabule, nego seciranje stanja društva obesmišljenog još jednim ratom. Književni postupak zasnovan na subjektivnom, monološkom viđenju stvarnosti likova, svojom deiktičnošću čitaoca nerijetko tjera na naknadno kontekstualiziranje iskaza, te se tek kroz kompozicijske odnose poglavlja i cjeline može pratiti protok pripovijedanog vremena.

                 Draško Luković o romanu “Još jedna pjesma o ljubavi i ratu”

Odlomak iz knjige