Sa pjesnikom Almirom Kolarom Kijevskim razgovarali smo o njegovim novim knjigama – izboru iz poezije “Requiem” u izdanju švedskog Artisticuuma i zbirci “Hrid”, koja je objavljena u sarajevskom Connectumu. Kolar govori o poetskim preokupacijama koje su uticale na njegovo pjesništvo – od prve zbirke “Requiem za Kijevskog”, objavljene 2008. godine pa sve do danas

Razgovarala: Ivana Golijanin

Uobičajeni način na koji pokušavamo da opišemo nečiji poetski senzibilitet je pozivanje na razne instance koje su uticale na pjesnika kao što su vrijeme i mjesto stvaranja, angažiranost, pozicioniranje u poetske okvire i tako dalje, ali kako biste Vi opisali Vaše stvaralaštvo? Šta je “osnovno” za Vašu poetiku?

• Kada nakon izvjesnog vremena i nakon upliva u svijet književnosti pokušate da, barem na trenutak, “pred sobom svedete račun”, da se preispitate u tom “samoodređivanju”, nameće se i ona potraga za osnovnim smjernicama vlastitog umjetničkog postupka. Ako izuzmem raznovrsnu literaturu i skitnju kroz formalno obrazovanje, odrednice kao što su vrijeme i mjesto, socioekonomsko ozračje, kao i način prostog egzistencijalnog ostvarivanja su, vjerujem, umnogome odredili zakrivljenost vlastitog pogleda na svijet.

Traganje za adekvatnom formom

• Jasno je da ne mogu i ne pokušavam tačno odrediti ono što je osnovno za jednu takvu poetiku, osim možda traganja za adekvatnom formom jednog poetskog nad-jezika.

Kako je izgledao Vaš put ka poeziji? U kakve ste se sve izazove i kompromise upuštali, što ste naučili?

• Mislim da najranije putovanje ka poeziji, odnosno putovanje ka umjetnosti počinje nesanicom kao rezultatom jednog nemirenja sa nagomilanim nedoumicama i previranjem u vlastitom promišljanju sebe. S druge strane, 2008. godine sam objavio prvu zbirku “Requiem za Kijevskog” i to je onaj formalni dio od kada zvanično počinje moj upliv u svijet literature kao autora. Pošto sam od početka pozicioniran tako da nikad nisam ni imao mogućnosti da pravim kompromise, nisam znao s kim, odnosno slutio sam, ali nisam imao vremena od količine životnih izazova koji su izvan zvaničnog literanog svijeta, bio sam pošteđen te vrste iskustva.

A koja su neka od iskustava koja projektujete kao posebne teme u pisanju?

• Vodim se onim unutrašnjim glasom, kako se to voli reći, i vjerujem da se ukupnost iskustva uvijek mora zrcaliti u pisanju kao njegov pečat i određujući znak. Sud o tome koliko se uspijeva u srastu iskustva koje progovara posebnim lirskim jezikom moramo prepustiti čitaocu.

Svoj pjesnički kosmos gradite od širokog spektra emocija, aluzija, metafora, sa naglašenim uklonom ka meditativnim razmišljanjima/pitanjima, što izaziva i čitatelja. No, to je samo jedna (i moja) od mogućnosti tumačenja. Šta je sve smješteno u izboru iz poezije “Requiem” koji ste nedavno objavili u izdanju švedskog Artisticuuma?

• Izbor iz poezije koji je objavljen u Švedskoj je svojevrsni pregled onoga što je objavljeno u tri zbirke poezije “Requiem za Kijevskog” (2008), “Predivo iz labirinta” (2012) i “Angleter” (2017), gdje smo se fokusirali na to da ponudimo jedan hronološki uvid u poeziju koja je nastajala kroz tačno određeni period. Posve je razumljivo da je u takvom vremenskom okviru nastao i lirski mozaik čije je obilježje raznovrsnost pri pokušajima artikulacije lirskog glasa.

Apsurd, bezvoljnost i nihilističko tumaranje obremenjuju drugi ciklus pjesama iz “Izbora”. “I dovoljno stran budem li sebi/možda uspijem u ćutnju da uspem/crnilo koje me poji/kada god na kolodvoru otpozdravljajući/neko upita: Gospodine Merso,/dolazite li izdaleka?” To su pjesničke slike stanja koje je izazvano sjećanjima, doživljajima i simbolička su oličenja dijelova jednog života.

• Kada govorimo o navedenom ciklusu, slažem se sa pojmom “nihilističko tumaranje”, a pjesničke slike koje pominjete su (dozvoliću sebi luksuz da im ponudim jedan okvir) jedan pokušaj izvjesnog lirskog subjekta da samome sebi ponudi odgovor na vječitu temu majčine smrti, prizivajući Camusovog Mersoa kao potvrdu svoje nemoći.

U ciklusu “2012-2016” čitamo stihove i o ratnom iskustvu, o sjećanjima, o dijelu iz Vašeg života i te pjesme odlikuje veći stepen konkretizacije.

• Što se tiče ratnog perioda, ja sam bio u godinama kada se, nažalost, pamti isuviše dobro tako da je to izravan uticaj na samu formu kazivanja. Moje “ratno iskustvo” je iskustvo protjeranog, jedan pogled iz izbjegličke vizure.

Da li je pjesniku neophodna disciplina koju sam sebi nametne kao što je to slučaj kod velikog broja romanopisaca? Kakvo je Vaše iskustvo?

• Disciplina je, naravno, potrebna. Oblik i suština discipline variraju i različiti su, zavisno od konteksta koji nameću životne okolnosti i tematike koja se predočava kroz određenu formu.

Neophodan element

• Pošto sve nastaje iz tzv. bilješki, odnosno raznovrsne građe koja se skoro svakodnevno prikuplja, sistematizacija jednog takvog “haosa” i potreba da se sačuva i nadogradi ona osnovna ideja, “nit vodilja” zahtijeva jedan oblik samodiscipline. Mislim da je to neophodan element u bavljenju bilo kojom djelatnošću, a pogotovo u sferi realizacije kreativnih ideja.

Ko su Vaši pjesnički uzori? Da li ste se svjesno ugledali na nekoga, ali i sa kime upoređuju Vašu poeziju?

• U pitanju je jedan raspon od Baudelairea do Herberta, i od Hlebnjikova do Brechta ili Ginsberga. Način na koji sam promišljao o literaturi me nije dovodio u poziciju da se ugledam na nekoga konkretno, već sam pokušavao da iznađem lirski ton koji bi samo bio potaknut i potvrđen pređašnjim lirskim glasovima.

Da li pisanje poezije ima terapeutsko djelovanje?

• Vjerujem da bavljenje bilo kojim vidom umjetnosti ima tzv. terapeutsko djelovanje jer se uvijek suočavamo sa zapitanošću koja nadilazi formalni način traganja za odgovorima. O tome se može govoriti samo iz lične perspektive jer je neupitno da se kroz umjetnost nadnosimo nad ambis kojeg bi, lišeni specifičnog instrumentarija, jednostavno zaobilazili ili ignorisali.

Pored “Requiema”, izdali ste i novu zbirku poezije koja se zove “Hrid”. Kako je bilo raditi na toj knjizi?

• Govorili smo o potrebi da se ima određena disciplina prilikom pisanja ili priprema za pisanje. Shodno tome, period između moje dvije knjige je uglavnom četiri ili pet godina. Nakon “Angletera” iz 2017. radio sam na rukopisu koji je svjetlo dana ugledao krajem 2021. godine u izdanju sarajevskog Connectuma. “Nezgodno” (ali na to nisam mogao uticati) je što je u isto vrijeme u izdanju švedskog Artisticuuma izašla knjiga izbora iz poezije “Requiem”. Koincidencija i usud. “Hrid” je nastavak poetskog traganja i pokušaja da se negacijom pređašnjeg sebe iznađe adekvatan lirski jezik. U zbirci “Hrid” sam prvi put, kao dodatak, objavio i određene bilješke koje su pratile nastanak konkretnih pjesama.

Kakvo je Vaše iskustvo sa izdavačkim kućama i kakav sud imate o izdavačkoj djelatnosti danas, naročito što se poezije tiče?

• Moj položaj je poprilično izvan epicentra (ako takvo što i postoji) bosanskohercegovačkog književnog života, što mi daje jedan komfor nepripadanja i činjenicu da osim vlastitog poetskog traganja niste nikome nešto dužni. Shodno tome, moje prve dvije knjige su objavljivane u preskromnim tiražima i izvan izdavačkih kuća koje imaju infrastrukturu i sve što ide s time. Treću zbirku “Angleter” sam objavio u samizdatu, dok je posljednja knjiga “Hrid” izašla u izdanju Connectuma.

Ne odustajte

• Mislim da ne treba stanje u izdavačkoj djelatnosti (pogotovo što se tiče poezije) posmatrati izvan konteksta aktuelne politike, kao i aktuelne kulturne politike, kao njenog prirodnog nastavka. Situacija je poprilično loša sa tendencijom pogoršavanja. Piscima je preostalo samo da pišu, bez bilo kakvih očekivanja, i da zadrže malo nade da će nakon nekog vremena doći do kakve-takve realizacije, tj. objavljivanja njihovog djela.

Da li biste rekli da u osnovi poetske dimenzije Vašeg stvaralaštva uvijek postoji neka svrha, etički cilj?

• Postoji ona stara krilatica koja kaže: način života određuje način mišljenja. Naravno da imamo i drugu stranu medalje gdje se kaže kako način mišljenja određuje način života. Istina je negdje na pola puta, ali prosta logika nam nameće da se ta dva suda neprestano smjenjuju, negiraju i nadopunjuju. Mislim da sam u posljednje vrijeme, naročito nakon što sam okončao rad na zbirci “Hrid”, pred sebe postavljao navedene sudove i pokušavao da razjasnim tu nedoumicu, pogotovo zato što dolazim iz klasičnog radničkog svijeta. Ne vjerujem da je u osnovi poetske dimenzije moje lirike prisutan neki etički cilj; nadam se da nije jer imam osjećaj da bi tada ušao u ulogu nekog sjedokosog prosvjetitelja, što ne želim ni najmanje, i što bi bilo i groteskno i tragikomično.

Kamo je dalje usmjerena Vaša stvaralačka putanja? Koji savjet biste uputili budućim pjesnikinjama/pjesnicima?

• Rad, traganje, iščitavanje, bilježenje nikada ne prestaju i to je činjenica. Pokušaj da se, nadneseni nad vlastitom putanjom iznađe novi, adekvatniji način i forma kazivanja. Nezahvalno je davati savjete i jedino što bih uputio kao poruku budućim pjesnikinjama/pjesnicima je: ne odustajte.