Kako se jede nar

Kako se jede nar 

  Bojan Babić jedan je od najautentičnijih autora književnosti jugoslavenskog prostora. Riječ je o piscu koji je napravio znatan otklon od ustaljenih, neprestano varirajućih narativnih matrica i stvorio osoben romaneskni prosede koji iz knjige u knjigu nadograđuje i pred čitaoce iznova donosi uspješno realizirane i višestruko zanimljive romane. 

Babićev roman „Kako se jede nar“, koji smo objavili u okviru edicije REZ, nije uvijek lako prohodna knjiga, često je konfuzna, što zbog tri nivoa na kojima se odvija naracija, što zbog stilova koji se u njima susreću. Stil pisama junakinje Marte, i pripovjedački stil samog pisca, nisu uvijek u saglasju (jasno, ne mogu ni biti) i može se dogoditi da čitalac izgubi fokus u mnoštvu priča. Sa druge strane, novine koje u roman Babić postepeno unosi svakako da doprinose izgradnji napetosti, stanja u kojem se pitamo šta će se sve to dogoditi do kraja, kakav će epilog imati ova skoro pa fantazmagorična priča. 

Sudar stvarnosti koje Marta živi neizbježno vodi u kolaps. Uništen razum, samljeven baš onako kako je ona prožd(i)rala nar, preplitanje svijeta umjetnosti i stvarnog svijeta gdje se ovaj drugi uglavnom nemilosrdno negira, moraju prouzrokovati tragediju.  Ono što ostaje kao njena posljedica nije pitanje da li se bilo šta od ovoga zaista desilo, (jer vjerovatno i nije) već svijest o neopravdanoj romantizaciji kulture i umjetnosti koja može odvesti u deluzije, o postojanju beskrupuloznih književnih autoriteta, i o „vertikalnoj niti“ oko koje se podiže građevina zvana kultura jednog naroda. 

(Ivana Golijanin, književna kritičarka)

„Kafka u svojoj priči tvrdi kako je umetnik u gladovanju dobrovoljno u svom kavezu, ali je pitanje da li je izgnanost umetnika dobrovoljna ili je i ta dobrovoljnost posledica njegovog odnosa sa društvom kakvo je. Kafka još kaže i kako umetnik u gladovanju nije zastrašujuće mršav zato što ništa ne jede, nego zato što je stalno nezadovoljan sobom.“

„Moja prva čitalačka i spisateljska fascinacija bile su pesme u prozi. Verovatno danas, pišući prozu, pokušavam da probudim u sebi to prvobitno uzbuđenje otkrivanja novih prostora slobode u književnom stvaralaštvu. Važno mi je da imam čvrstu dramaturgiju, priču, ali mi nije dovoljno da čitaoca kroz tu priču dovedem od tačke A do tačke B. Važno je tu i samo putovanje. U pisanju se vodim onim principom ‘Ako ide lako, onda nešto nije u redu’. Vraćam se svakoj rečenici mnogo puta, menjam je, dorađujem, dok god se roman ne pretvori u svojevrsnu poemu.“

(Bojan Babić o romanu „Kako se jede nar“)

Odlomak iz knjige