Zamisli Zambezi iz riblje perspektive

Zamisli zambezi iz riblje perspektive – Đorđe Krajišnik

U poetskom prostoru knjige “zamisli zambezi iz riblje perspektive” (Buybook, 2021.) lirsko ja je lutalica koja uvijek traži i nikada ne nalazi, ja je duhovni beskućnik, apatrid kao što je i njegova država

Prva knjiga poezije koju piše i objavljuje Đorđe Krajišnik, bosanskohercegovački kritičar, kolumnista i novinar Oslobođenja i magazina Dani, naslovljena “zamisli zambezi iz riblje perspektive” ima misao u kojoj se izražava sličan stav – predodžba o svijetu u kojem se nikada nema kuda, a upravo nas to tjera da krenemo dalje, iza horizonta mogućeg. Međutim, ovdje se ne radi samo o lutanju lirskog subjekta u određenom doslovnom smislu: nijedna misao ne može dati osjećaj kao da smo pronašli ono što smo tražili – ovdje biti “posjedovan pothosom” takođe znači neprestano lutati prostorima vlastitog uma, tražeći novi jezički izraz za svoju, nikada dostižnu misao. U poetskom prostoru knjige lirsko ja je lutalica koja uvijek traži i nikada ne nalazi, ja je duhovni beskućnik, apatrid kao što je i njegova država “između ni i i/ svježe izvađena iz konteksta/ izgubljena u prijevodu /djeljiva u korijenu”. Krajišnik luta u jeziku pokušavajući pronaći njegove granice ili makar zaviriti šta je to s onu stranu jezika. Ova bezgranična čežnja i želja za onim u što nemamo pristup čine temelj pjesničke vizije svijeta.

Autor iz svog svojevrsnog unutrašnjeg monologa gradi obrise čovjeka, države i porodice; iz dubine proviruju sjećanja, ali ne odlaze u potpunosti na svjetlo – previše je duboko. Lirski subjekt se izmješta iz gabaritne egzistencije, ponire u predjele odakle pokušava sagledati život. Odatle je naslov značajno mjesto u kojem se može mapirati strukturalni okvir ove zbirke. Naslov usmjerava naše čitanje – šta vide oni koji nastanjuju rijeku Zambezi? Trebamo li im zavidjeti jer vide samo neslućene dubine ili ih sažalijevati što neki od njih nikada ne uspiju doći do površine? Na toj slavnoj rijeci državnu granicu predstavlja linija koja povezuje najdublja mjesta u riječnom koritu, pa tako i Krajišnik fragmente motiva vezuje sa intimnim osjećajem pojedinca.

(Ivana Golijanin)

S velikim sam zadovoljstvom vidio da namjera nije bila stvoriti senzacionalnu književnu figuru (koja ne nedostaje, ali uopšte nije namjerna), već da se tražila duboka konceptualna mašta, povezana sa sužavanjem prostora, s prisustvom tame i s paradoksom koji se izražava s takvim savršenstvom kao na primjer u stihovima najcrnje je pred zoru ili gle / sad iz kotla / gusta kipi / blud.

U obje komponente (estetika i stilsko rezbarenje) pročitao sam slike napravljene od jegulja, nježne i snažne (poput vode), povezane s obiteljskim portretima: tu su majka i otac; posvuda, u izgubljenoj kući.

S tim u vezi vidio sam intimne sitnice: odsutnosti, prisutnosti u odsutnosti (koncepti dekonstrukcije svijeta i mikrosvijeta); postoje koncepti bijega ili onog svakodnevnog obiteljskog nomadizma. U društvu u kojem živimo, nomadizam nije samo oblik masovnog iseljavanja, ili unutarnje imigracije nacija. Unutar obitelji, u svakodnevnom smo životu nomadski. Iz kuće izlazimo rano ujutro i vraćamo se navečer: mi smo “biljke” endemske, istodobno blizu i daleko od svog porijekla.

(Arian Leka)

Đorđe Krajišnik o knjizi “zamisli zambezi iz riblje perspektive”

Rad na knjizi zamisli zambezi iz riblje perspektive jeste bio jedan sveobuhvatan proces. I na nivou mene kao ličnosti, i na planu mene kao autora koji ima neko ranije iskustvo u radu na tekstu. Morao sam sve to ranije znanje o tekstu, pa i pročitano, sažvakati i odbaciti, lišiti se svakog predubjeđenja, da bih ušao u potragu za vlastitim jezikom, onim jedinim jezikom kojim mogu govoriti iz sebe, o sebi i onome što vidim ili pak ne vidim. Jezikom ruskih formalista govoreći, bilo je nužno izvršiti deautomatizaciju vlastite percepcije, učiniti kamen kamenom, i mnogo toga se odreći, uspostaviti jasna i rigorozna pravila i zahtjeve, da bi se došlo do izraza koji je mogao sažeti sve ono što me u igri podsvijesti i fleševa stvarnosti zaokuplja, da ne kažem obuzima.

(…) jedno od mogućih čitanja ove knjige jeste i to, da je ona jedna pjesma ili poema u fragmentima. Dodao bih da je to i igra sa neizrecivim, borba sa bjelinom koja nastoji da suspregne svaku potrebu za govorenjem. Na koncu, to je i dubinski solilokvij, prolazak kroz niz stanja, lica, spolova i oblika. Bježanjem od direktnog pjesničkog ja, ukotvljenog u setu patetičnih emocija koje se refrenično ponavljaju u ovdašnjoj književnosti, u niz drugih oblika sebstva ili nesebstva, nastojalo se doći do onog suštinskog ili bar istinitijeg ja. Onoga koje se imenuje bez bilo kakvih nanosa ranijih spoznaja o sebi. Ali koje, treba to kazati, ni u kom slučaju ne treba nužno vezati ili ne vezati za samog autora i toga kako ga drugi prepoznaju.