Objavili smo novo izdanje romana “Nađi me” književnika Damira Šabotića, tim povodom razgovaramo s autorom

Razgovarala: Ivana Golijanin

S književnikom Damirom Šabotićem razgovarali smo o tome zašto je njegov roman “Nađi me” (Artisticum, 2022) bio neizbježan, na koji način je pristupio svojoj priči, zašto naša književnost još nije uspjela da obuhvati temu rata iz nekog manje predvidivog ugla, te o tome kako smo se navikli na opasni kičeraj nacionalizma.

U romanu “Nađi me” pišete o sudbini bosanskih izbjeglica u crnogorskim kampovima i “samačkim domovima” – stjecištima uplašenih žena i mršave djece koja su “zbog proširenih zjenica ličila na mjesečare”. Glavni lik i junakinja romana jeste djevojčica Meliha koja tokom rata ostaje bez roditelja i brata, a koju kasnije gazdarica doma proda liku kojeg zovu Mesar. Kako ste krenuli u pisanje ove priče?

• To bi ukratko bila glavna linija romana. Davno je bilo kad sam započeo priču o toj djevojčici, bosanskoj izbjeglici, koja se našla negdje u Crnoj Gori, ali već poslije nekoliko pasusa nametnula su se neka važna, više formalna pitanja, koja su prerasla u suštinska: ko je ona?, otkad je sama?, zašto?.

Roman je bio neizbježan

Neke epizode su prosto tražile da budu temeljitije objašnjene, pa je priča narasla toliko da sam je morao smjestiti u neku prikladniju formu. Roman je bio neizbježan.

”Nađi me” je prvi put objavljen 2013. godine. U onome što je o njemu napisano navodi se, između ostalog, kako “potrošena tema rata ovdje dobija jedno novo osvjetljenje”. Kakve su tada reakcije bile na njegovo objavljivanje? Zašto ovo nije roman o ratu, iako govori o proteklom ratu?

• Bilo je nekoliko zanimljivih kritičkih prikaza i kod nas i u regiji. Ali je zbog loše distribucije, neprofesionalnog odnosa prvog izdavača ostao gotovo nepoznat čitaocima, jednostavno ga nije bilo u knjižarama. S druge strane, našao se među finalistima za Nagradu “Meša Selimović”, a bio je u konkurenciji i za Evropsku nagradu. Vi ste citirali dio jednog prikaza u kojem je objašnjeno zašto je ovo drugačiji roman u odnosu na tada dominantnu poetiku. Poenta je u tome da ovo nije roman o ratu iako je njegov kontekst izrazito obilježen ratom. Rat je ovdje gotovo nevidljiv, osim možda u nekoliko scena, jer su me zanimale sudbine likova koji su vjerovali da su rat izbjegli, da su uspjeli da se sačuvaju. Pokazalo se da niti su pobjegli niti su sačuvali sebe. Ovdje je više riječ o odjecima rata, o njegovom ehu u ljudima.

Početak i kraj su predstavljeni u sadašnjem vremenu – sve između se već desilo. Šta ste sve pokušali uključiti u taj međuprostor i s koliko napora ste uopšte pisali ovako strukturiranu priču? Jeste li ikada mislili da odustanete od nje?

• Dobro ste rekli – međuprostor. I sam roman govori o međuprostoru koji je negdje “s one strane fronta”, između neprijateljskih linija koje nisu uvijek najjasnije ocrtane, kao što ni sami neprijatelji često nisu jasno diferencirani. Bosanske izbjeglice su nalazile utočište i u Crnoj Gori vjerujući da su pobjegle od rata, ali se ispostavilo da nisu, znamo da su jedne hapsili, druge deportovali ravno u smrt, trećim se gubi svaki trag… Ti su se ljudi obreli u nekom maglovitom limbu koji se činio beskrajnim, zato u romanu i nema preciznih vremenskih i prostornih koordinata. Nisam ni imao namjeru da priču na taj način omeđim, s druge strane, nisam želio ni da je lišim konteksta. A što se tiče strukture, ona je opet u skladu sa sudbinom likova. Roman počinje Melihinim putovanjem, koje nije dobrovoljno, i završava njenim bijegom, koji nije izvjestan. Priču zatvaraju isti akteri koji su je i otvorili, što nije bio plan u početku, ali logika koja je vodila raspletu nametnula je i neka kompozicijska rješenja. Treba li reći da pisanje podrazumijeva kompromise, hrvanje s građom, borbu s formom, preinake, rijetko kad sve ide od ruke. Ali nisam razmišljao o odustajanju, ne bih ni mogao, jer kad priča uzme pod svoje, ne može se odustati i kad bi se htjelo.

Meliha upoznaje radioamatera i slikara Leopolda koji crta njene portrete ispod kojih stoji: “Nađi me”. Što to sve u romanu odaje njen pogled? Glad, strah, očaj?

• Možemo nagađati šta je taj pogled odavao na njenim portretima koje Leopold crta po sjećanju kad je odvedu iz izbjegličkog kampa. Policija u njima neće prepoznati ni očaj ni strah jedne izgubljene djevojčice, nego protestni materijal. Ma kakav bio Melihin pogled, suština je u onom javnom imperativu koji je upućen svakom – u njenom “nađi me” priziva se i kolektivna odgovornost. Jer ne može biti da neko nestane sam od sebe, ljudi nisu pjena od sapunice. Iza tog “nađi me” bezbrojne su individualne povijesti koje čekaju da ih neko ispriča.

Posebno ste fokusirani na sudbine svojih likova i na njihove epiloge. Koliko je teško bilo motivisati i razvijati svačiju priču u smislenu cjelinu?

• Od motivacije zavisi i uvjerljivost likova. Svaki lik traži svoj glas i treba naći model da bi se on ispoljio. To se postiže kroz suodnos likova, oni se susreću, razgovaraju, imaju nešto od živih bića. A ako ih zamišljate kao moguće, onda se treba prilično potruditi da ne ispadnu tek karikature.

Zašto ste odabrali baš takve likove?

• Jer samo su oni mogli da nastane svijet koji sam zamislio. Neki su se nametnuli u odnosu na druge, tj. u procesu pisanja postali su likovi. Neki su nastali na osnovu prototipova koji su bili dio moje stvarnosti, sablasti iz djetinjstva, ili su ponikli iz sjećanja na mutne prilike koje su devedesetih pokušavale da se skriju u crnogorskim mrakovima i o kojim se pričalo da su bosanske izbjeglice i da ih policija lovi… Možda sam ih vidio na ratnim VHS snimkama kako se mršte u drugom planu, ali je sigurno da su njihovi prototipovi nastanjivali našu stvarnost. Lik djevojčice Melihe oživljena je utvara onih koje smatramo nestalim i koji su negdje između postojanja i nepostojanja, Leopold je radioamater koji uspostavlja pokidane veze i frontovima prekinute kanale komunikacije, Mesar drži klaonicu i boluje proganjan ratnim demonima. Teško da bi se takvi kakvi su svi oni sastali u nekom drugačijem svijetu osim ovog u kom sam ih spojio.

Da li se i specifičan stil romana sam nametnuo kako ste razvijali njihove odnose, ili ste od početka pisanja imali jasnu ideju o strukturi i jeziku?

• Neki okvirni plan sam, naravno, imao, ali on se znatno mijenjao tokom pisanja, što je očekivano. Mnoge pasuse sam izbacio jer sam smatrao da ova priča mora biti svedena na najbitnije. Svaki lik je posebna tema, možda se i na stilskom nivou mogu uočiti razlike u tonu kad su pojedini likovi u fokusu. Htio sam istovremeno postići maksimalnu komunikativnost jezika i što veću nosivost rečenice, da tako kažem, jer od rečenice polazi sve. Ne znam koliko sam uspio u tome.

Poprilično, rekla bih. Na koji se način “Nađi me” razlikuje od većine napisanog u okviru književnosti koja tematizira rat i o njemu svjedoči?

• Književni tekst po svojoj prirodi nije najpouzdaniji svjedok, to je ambicija memoarske, dnevničke, biografske proze. Naravno da književni tekst svjedoči na drugačiji način, ali onda nema teksta koji o nečemu ne svjedoči. Problem s takvom poetikom je to što sve može biti svjedočenje. Ko svjedoči za svjedoka?, pitao se Paul Celan u jednoj pjesmi. Šta tačno razlikuje jedan tekst koji je nastajao u ratu, i koji govori o ratu, od teksta koji je nastao godinama kasnije, koji također govori o ratu, ali nije proizišao iz ratnog iskustva, nego je plod fikcije? Negdje sam spominjao Binjamina Wilkomirskog koji je napisao “memoare” o svom djetinjstvu u nacističkom logoru i koji su bili vrlo popularni u kontekstu postholokaust literature, ali se devedesetih ispostavilo da je ovaj autor identitet preživjelog posve izmislio, tj. da su njegovi memoari fabricirani. Sve emocije, doživljaji, okolnosti itd. koji su se činili vrlo autentičnim i koji su funkcionirali kao svjedočanstvo par excellence, u samjeravanju s historijskom istinom postali su samo dekor jednog fikcijskog svijeta.

Preobraćanje svjedočenja

Zanimljivo je da su njegovi “memoari” spadali u dokumentarističku prozu i kao takvi su se prodavali do trenutka kad su raskrinkani, a onda su ih knjižari jednostavno prebacili u odjel fikcije. Svjedočanstvo se preobratilo u imaginaciju, kao što se prethodno imaginacija pretvarala da je svjedočanstvo. Hoću da kažem da za književno djelo teorijske ladice ne znače mnogo.

Mislite li da bi samo oni koji su imali određeno ratno iskustvo trebali pisati o tome, ili je suludo dijeliti književnost na osnovu “prava” na pisanje, na osnovu proživljenog bilo kakvog iskustva, ne nužno ratnog?

• Suludo je dijeliti književnost na osnovu bilo kakvog “prava”, pogotovo sam čin pisanja ne bi trebalo tako gledati. Pisci pišu i o onome što nisu iskusili lično, stvar je u tome je li ono što su napisali uvjerljivo ili nije, koliko je relevantno po nekim književnim mjerilima. Drugo je ako pisac samom sebi nametne slična pseudomoralna ograničenja. Ali iako su najčešće u tijesnoj vezi, vidjeli smo da lično iskustvo ne mora imati veze s imaginacijom.

Koje biste romane “ratnog pisma” izdvojili kao značajne i, prije svega, kao primjere dobre književnosti u okviru te poetike?

• Iako ima prilično zanimljivih ostvarenja, književnost kod nas još nije uspjela da rat obuhvati iz nekog manje predvidivog ugla. To su obrasci koji su već odavno viđeni, jezik toliko puta pročitan, forme toliko puta primijenjene da sve izgleda poznato, kao da su muze prespavale kataklizmu i probudile se u dojučerašnjem modu. To ne znači da ta književnost nije dobra, ali je ostala zatvorena u konvencije koje su se pokazale nerazorivim. Koji su to naši ratni romani, zbirke poezije ili priča značajnije uzdrmali paradigmu u kojoj su se razvijali u posljednjih pedeset godina? Ta je književnost dugo bila shvatana kao etički odgovor na užas rata, a kritika je, prenaglašavajući tu dimenziju, propustila da se više pozabavi i nekim njenim estetskim pitanjima. Ovom prilikom neću nabrajati ni autore ni knjige, ali ću reći da nekoliko dobrih naslova jače osvjetljava i drugu stranu te poetike.

Vrijeme o kojem pišete jedan od likova naziva “prvoklasnim fašizmom” koji je prekrio sve i ušao u najskrovitije pore društva. S višedecenijskim odmakom od vremena radnje romana – kakav je Vaš pogled na ovo vrijeme sada? U kojim sve porama postoji i održava se ratni diskurs i danas, i to ne samo kao dio kolektivnog pamćenja.

• To kaže lik, a ni ja ništa drugačije ne bih napisao o tom vremenu ni iz ove perspektive. To je vrijeme koje još na izvjestan način traje, tj. još žive narativi koji su ga oblikovali. Na mahove oživi i ratna retorika, začuje se odjek devedesetih ne samo na ulici nego i u kulturi, i u obrazovanju, da ne spominjem politiku. Ne treba biti nikakav analitičar da bi se to vidjelo, samo što je taj opasni kičeraj nacionalizma postao sveopšti, toliko da se na njega počinjemo navikavati, što je najgore.

Za kraj: šta trenutno čitate? Na čemu radite? Možemo li u skorijoj budućnosti očekivati neki novi roman ili možda zbirku pjesama?

• Već neko vrijeme posvećen sam doktoratu, zato sam privremeno obustavio druge projekte, neke već započete i neke gotovo dovršene. Može se lako desiti da i to prekinem kako bih ponovo radio na nekim rukopisima. Važno je pauze između jednog i drugog kruga popuniti nekom kreativnom manijom, nešto će se iz toga na kraju izroditi.